Jedan kafić, dvije države

U malom gradiću Baarleu postoji kafić u kojem tvoja kava stoji u jednoj državi, a komad kolača u drugoj. Grad se nalazi točno na granici između Belgije i Nizozemske, i za razliku od većine granica, ova odbija pristojno zaobići nečiju kuću. Umjesto toga, prolazi ravno kroz njih, obilježena bijelim križevima i metalnim zakovicama koje se protežu ulicama, preko pragova, ispod polica u trgovinama i izravno pod stolovima u kafićima.

There is a cafe in the small town of Baarle where your coffee sits in one country and your slice of cake in another. The town straddles the border between Belgium and the Netherlands, and unlike most borders, this one refuses to politely detour around anyone's house. Instead, it cuts straight through them, marked by white crosses and metal studs that run along the streets, across doorsteps, beneath shop shelves, and directly under cafe tables.

Objašnjenje je staro nekoliko stoljeća. Lokalni velikaši nekoć su trgovali i poklanjali komade zemlje slično kao što djeca razmjenjuju sličice, a rezultat je grad sašiven od nepovezanih krpica. Male otoke belgijskog teritorija nalazimo razasute unutar Nizozemske, a, u dodatnom obratu, još manji otoci nizozemske zemlje nalaze se unutar nekih od tih belgijskih. Nitko se nikada nije potrudio urediti taj raspored, pa je granica jednostavno ostala, cik cak se provlačeći kroz svakodnevni život sve do danas.

The explanation is centuries old. Local lords once traded and gifted parcels of land much as children trade cards, and the result is a town stitched together from mismatched patches. Small islands of Belgian territory sit scattered inside the Netherlands, and, in a further twist, tinier islands of Dutch land sit inside some of those Belgian ones. Nobody ever bothered to tidy the arrangement up, so the border has simply persisted, zigzagging its way through everyday life ever since.

Grad se odavno pomirio sa svojom neobičnošću. Pravilo za kuće prilično je jednostavno: država u koju se otvaraju tvoja ulazna vrata jest država u kojoj živiš, iako nekoliko kuća, budući da imaju dvoja vrata, tehnički ima dvije adrese. U kafiću možeš držati šalicu u jednoj državi, a spustiti je u drugoj, zbog čega je to, sasvim moguće, jedino mjesto na svijetu gdje možeš napustiti državu jednostavno dodajući nekome šećer.

The town has long since made peace with its own strangeness. The rule for houses is straightforward enough: whichever country your front door opens into is the country you live in, although a few houses, having two doors, technically carry two addresses. At the cafe, you can hold your cup in one country and set it down in the other, which makes it, quite possibly, the only place on earth where you can leave the country simply by passing the sugar.